Titova zadnja bitka

Dosla je i 1980. godina.

U svijetu su se poceli gomilati problemi a snage vise nije bilo u covjeku koji je cijeli svoj zivot posvetio za bolji zivot obicnog covjeka , za zivot dostojan jednog bica koje sebe smatra vrhuncom na ljestvici evolucije.

Tito, covjek koji je tri puta odlikovan ordenom narodnog heroja, se smrti nije bojao jer joj je u oci gledao bezbroj puta ali jednom prilikom se o njoj izrazio ovim rijecima:

"Smrt zavisi od toga kako je neko zivio.

Ako ste uradili nesto korisno, to ce vas nadzivjeti.

Ako je netko imao neku korisnu ulogu u zivotu,

cak ni tad nece svijet krenuti nizbrdo kad on umre.

Ono sto je uradio, zauvjek ce ostati.

To mnogo zavisi od tog sta je neko uradio za drzavu

ili za narod. Istorija je dugacak proces.

Ljudi nikad ne zaboravljaju sta je bilo dobro kod nekog drzavnika.

Oni ce se uvijek sjecati onog dobrog u njegovim djelima.

Postoji poslovica:

Srecan je onaj koji vjecno zivi.

To, u stvari, znaci da je on ucinio

nesto dobro."

Da Tito nije bio sam u toj borbi znamo svi, ali je Oskar Davico u svom djelu 

"Poruke Ljubavi" 

objavljenog januara 1980 iznjeo to jednostavno i prisno:

"Niko nikad na svetu nije doziveo tako sveopste izraze brizne ljubavi kakva sad s privrzenom neznoscu zapljuskuje Tita i okruzuje ga njom sa svih strana. Jesu li to neki neprobojni zastitni bataljoni saosecanja?

Ta se ljubav u svakom slucaju ispoljava kao opstenarodni plebiscit odanosti, poistovjecujuci se s Titom u dobru, tegobama i ostalom svemu.

Znam ljude koji za one krizne posleoperativne noci nisu ni oka sveli; znam ih koji su u ocekivanju prvog biltena posle prebacivanja iz sok-sobe u onu normalne nege, bili kao paralisani; ali znam ih takode koji su se za sve to vreme bacali grudacke na rad savladujuci teskoce koje ranije ne bi tako kao od sale.. Jesu li tom dodatnom snagom, Nadoslom im neznano odkud, otklanjali crne misli i zagusivali zebnje? Ne znam. No, kad su novine donele onu vec slavnu i radosnu fotografiju troheroja Tita su razgovoru sa svojim sinovima, popucale su brane koje su dotle zaglusivale misli obuzdavale osecanja: pisma i telegrami su poleteli iz dusa i dolazeci odasvud, saopstavali radost zbog jos jedne herojske pobjede nad smrtnim zlom. Telegrami i pisma porucivali su istu radost kazujuci koliko su im posiljaoci srecni sto je sve podneo i izdrzao i da je sad svima lakse zivjeti. Videli su ga nasmesenog na slici, sigurno da ce dobar i cio preboleti rane.

Nije zabelezeno da je ijedan drzavnik posle 35 godina upravljanja tako slozenom zajednicom, kakva je Jugoslavija, doziveo toliko simpatija i toliko podrske koje i sad tako prirodno i spontano uziva Tito.

Bez obzira na rezultate, period od 35 godina koji su zajedno prozivjeli narodi, narodnosti i Tito, nije navikao ljude ove zemlje na obilja i lakoce. Sve sto se tu postiglo - a postiglo se mnogo vise nego mnogo - delo je njegovog uma i njihovih zajednickih ruku, teskog rada uz lisavanje svake vrste, uz znojenje i zuljeve. Pozrtvovanja je trazila ova izgradnja. Ona podsjeca po mnogo cemu na nemoguce izvlacenje sebe sopstvenim rukama iz blata i rusevina koje su nas bile zatrpale i bacile ispod svoje sopstvene nulte tacke. Isto je tako mnogo odlucnosti i srcanosti iziskivala istovremeno odbrana nezavisnosti i sticanja ravnopravnosti izmedu malih (kao sto smo mi) i velikih i mocnih ( kakvi mi nikad necemo biti i ne zelimo biti ). 

"Dok je njega", moglo se cuti i ovih dana  na ulicama i na pijaci, u vozilima GSP i u radnjama, po kafanama i na svim mjestima gdje se skupljaju ljudi, "nista nema da brinemo".

Jedan mi je drug prepricao i odgovor koji je cuo na taj uzdah: -" A kad ga , molicu, nece biti medu nama? Garantovano mu je ovdje mesto dok je i poslednjeg jugoslovenskog uveta. Brisi zato bako, brigu i neznanje".

"Za ovih smo decenija navikli sebe da mu kao glavi i staresini zadruge prepustimodonosenje svih odluka. I imali smo pravo", rekao mi je ovih dana jedan njegov bliski saradnik.

Da pomenem i onog malisana koji mu je poslao deset dinara - svoju ustedevinu - da kupi sebi mandarine za koje je "cuo da osvezavaju".

Ili onog drugog iz istog razreda koji je napisao Titu da se ne sekira sto je ostao bez jedne noge, jer on ima dve pa ce "trcati svud kamo ga bude on poslao".

Nesumnjivo, ima neceg ocaravajuceg u liku i pojavi Tita, ali ako opstevazeci zakon perdicije nije uspjeo da mu nacne popularnost, ako je obratno, ta popularnost vremenom apsolutno i relativno porasla umjesto da logicno opadne, ako je, dobivsi na tezini i obimu, ona postala opstenacionalna vrednost, valja se upitati kako to?, zasto?, na koji nacin?....."

Ali dosao je i taj 4. maj 1980. i ta grozna vijest koja se prenjela eterom iz mikrofona reportera RTV Beograd.

Ona je glasila:

"CK SKJ i Predsjednistvo SFRJ objavili su veceras u 18 casova proglas u kojem se kaze:

-Radnickoj klasi, radnim ljudima i gradanima, narodima i narodnostima SFRJ -

Umro je drug Tito."

Mnogi nisu mogli da prihvate tu vjest.Jednostavno, u njihovim srcima jos uvjek je Tito bio ziv i kleli su se da sa njegovog puta ne skrenu. I oni su bili ti koji su nastavili Titovu posljednju bitku bez svog Vrhovnog komadanta.

Tako Jara Ribnikar pise maja 1980. god:

Covek koji je hranio svojim bicem

4. maja 1980. godine zavrsilo se Titovo dugo putovanje kroz zivot. Nije putovao sam. Nikada. Putovali su radnici, seljaci, studenti, zeljeznicari i slikari, visoko pismeni i nepismeni, putovali su na raznim jezicima ljudi sa Titom, putovali su i pevali borbene pesme, putovali su i umirali,putovali su i padali od umora i zime da bi se opet digli, jer je Tito putovao dalje, pa i mi dalje sa njim, pa makar i smrznutih nogu, putovali su i putovali smo, gladni pa i makar i u neizvesnost, ako se Tito tamo uputio, putovali smo opkoljeni od pocetka tvrdavom zaostalosti, putovali smo kroz zice neslobode, iz mraka, spasavajuci se od mrznje, od zla. Straha je nestajalo sto je dalje odmicalo Titovo putovanje kroz zivot. Sve je vise bilo nasmijane djece, sigurnih zena, odvaznih ljudi. Nastalo je vreme sigurnosti. Predah, radost, ljubav medu ljudima. Svi su razumjeli odjednom. Ako su ih i rastavljale prepreke razlicitih jezika, ljudi su se preko njih dovikivali: "Tito". Da bi se sa druge strane cuo odgovor: "Tito". I svi su osjetili veliku zahvalnost: najljepse je kad te drugi razumije. I ponavljali su ljudi u sebi: "Tito".

Da ima sile koja moze da nareduje svima na ovoj planeti rekla bih joj: ucini da se kalendar promeni. S Titom je otisla Titova epoha. Odsad cemo ovako racunati vreme: Prvi dan bez Tita. Drugi dan bez Tita, i tako godinama, decenijama, stotinama i hiljadama ljudskih godina.

Ne mozemo da se spalimo na lomaci zajedno, sa Titom, svi mi,  koji u sebi nosimo kraj Titove epohe. Ne mozemo jer su kraj nas, koji smo njegovi saborci, milioni novih putnika kroz zivot, putnika koji su se Titu prikljucili, mladi, a mnogi jos nejaki, trcali su za Titom, koracali s njim i za njim, grabili istoriju iz njegovih reci, iz njegovih pokreta, iz njegovih ociju, iz njegovog osmjeha. Oni, mladi od nas i oni sasvim mladi, oni su takode Titova epoha. I oni ce je iznjeti na svojim mladim plecima iz crne tuge koja nas je sve u ocaj bacila, tako da smo gotovo u njoj iznemogli.... Da, nece biti dana bez Tita, mladi ce ga nositi u sebi. Nece biti meseca ni godina bez Tita, ne damo mi da budu dani bez Tita, neka se mjenjaju vekovi i milenija, Titova epoha traje, mora da traje i trajace dok ima ljudi na ovome svetu!

Jednog dana ce stanovnici ove planete kazati: "Odavno , pre hiljadu godina, ziveo je i na danasnji dan, 4 maja, umro jedan neobican covjek koji je umeo da nahrani svojim bicem stotine hiljada zivih ljudi. Bio je to Josip Broz Tito, iz Jugoslavije."

Maj, 1980 

I kad je posljednji put Plavi voz prolazio kroz sela i grdove, preko mostova i njiva Titovi pioniri, omladinci, proleteri, suborci i mnogi drugi stajali su njemo i ispracali voljenog predsjednika u njegov put u  legendu i vjecnost.

Put u legendu