Domovina - to je sve

      Poslije rata djeda Jurko i unuk Grega ostali su sami. Dok je djeda popravljao kucu, Grega je napasao kravu i od ilovace pravio kuce.
      Tada je jedne nedjelje dosao Grega djedi i rekao:
- E sad mozes doci i pogledati. Ja sam sa svojim gotov.
- Divno - odvratio je djeda iznenaden - Ko bi to pomislio da ces sve tako brzo zavrsiti! Ja tek pilim, a gdje je jos sve ostalo!
      Odmah je posao sa Gregom da gleda novi dom koji je tako brzo niknuo ni iz cega.
Isli su stazom navise prema sumi. Na livadi je pasla krava.
      Djeda i unuk stali su najzad tik uz rub sume; pred njima je bilo veliko naselje od ilovace. Grega je drzao ruke na ledima i sav bio ozaren od ponosa, dok je djeda sa strane gledao to ljepo naselje sto se kupalo na suncu, lezeci na ivici smrekove sume, u kojoj je tako lijepo sumjelo.
      - To je nas dom - rekao je Grega i pokazao materiju od crvene ilovace. - Zvat ce se "Na brijegu" jer stoji na uzvisici. Samo pogledaj, djedice, kako se lijepo vidi odavde. Pogledaj u gore, pa u dolinu. Kako se vide voda, drum i sela. To je sada nase. Stanovat cemo u ovoj prvoj kuci - rekao je i pokazao na prvu naslagu ilovace, lijepo izrezanu na uglove, pokrivenu palicama, s urezanim prozorima i vratima; bila je visoka do koljena.
      Sve je to gledao djeda Jurko i bio  vrlo zadovoljan. Pruzio je ruku i pogladio kovrdzavu kosu svoga unuka.
- Vidim da si sasvim lijepo to smislio. Zaista ce nesto postati od tebe. Jos si mlad, a vec umijes da gradis tako velike stvari; sta ce tek biti kad odrastes!
      Gregi su zasjale oci od takve pohvale. Zatim se zamislio, te najzad progovori:
- Sad sam podigao kucu, a sta cu graditi kad porastem?
- Kad porastes? - razmisljao je djeda, zatvorivsi upola oci i zagledavsi se u daljinu. Vidjeo je daleko pred sobom ogromne planine koje su se kupale u proljecnom suncu. S druge strane pruzala se dolina s rijekom, drumovima i selima, cudesno ljijepa. Iza tih planina bile su druge, a izmedu njih doline, sela i gradovi, prostrana i ljepa zemlja, i uz to - nasa.       Da, nasa zemlja. Tad djeda progovori:
- Kad porastes, gradit ces domovinu.
- Domovinu? - ponovi Grega.
Zamislio se. Gledao je zamisljeno nekud daleko unaprijed, kao da pokusava da odgonetne neku tajnu koja se skriva iza ove rijeci, koju je sad prvi put cuo! Najzad pogleda djedu, uhvati ga za ruku i upita:
- Sta je to domovina i kakva je?
- Domovina? - odgovori djeda. - To je nesto stotinu puta ljepse i hiljadu puta vece nego dom. Domovina - to je sve. Pogledaj unaokolo, i sve sto vidis: ove lijepe planine i doline, veliki gradovi, gdje zivi mnogo ljudi, drumovi i zeljeznice kojima se vozimo, ljudi - oni sto pjevaju i oni sto pate, oni sto se vesele i sto se muce - sve je to domovina, i jos mnogo stosta drugo. Tu domovinu ces graditi kad odrastes....
Obojici su sijale oci dok su tako sanjali o domovini.
- A zar nece - zabrinuo se nenadano Grega - dotad vec drugi izgraditi tu domovinu? Onda nece nista ostati za mene... - skoro je zbog tog postao nekako zalostan.
- Ne - odvratio je djeda. - Domovinu - nju treba vjecno graditi. Nikad nije tako potpuna, a da ne bi trebalo jos stogod dodati, jos stogod dograditi. Ako je danas vec potpuna, sutra joj treba opet nesto novo, nesto jos ljepse, jos potpunije....
Srecan sto ce za njega jos stogod ostati, Grega je zadovoljno klimao glavom, sav ispijen tim novim mislima o tome sta ga jos sve ceka. 

Odlomak iz pripovjetke "Djeda i unuk"        Misko Kranjac

Crv i Lav

        Pred jednom pecinom u kojoj je zivio lav bilo je nekakvo veliko drvo. Ono je raslo, debljalo i zagradilo vrata pecine da je lav jedva mogao uci i izaci. Lav se naljuti na ono drvo i htjede da ga obori, ali ni krenuti a kamo li oboriti. Vidje ga jedan crv iz drugog , trulog drveta, pa rece: "Sto se mucis, bolan? Zar mislis da ces svojom snagom oboriti na jedan mah to drvo? Nego, ako ti smeta, nadi ti drugu kucu dok ja drvo oborim." Lav se nasmija i poce se crvu rugati: "Cuti, ludo! Ti da ovoliko drvo oboris kad ja ne mogu iako sam car nad zvjerima?" Crv ude u ono drvo pa pocne svoj posao, i prije godine drvo padne. Onda on zovne lava i rekne:
        "Kazi mi sad: ko je od nas dvojice jaci?"

Narodna basna

Cvrcak i mrav

Jedne zime dode cvrcak mravima i rece:
- Molim vas, dajte mi malo zita da ne umrem od gladi!
Mravi ga zapitaju:
- A sta si ljetos radio?
- Svirao sam.
- Kad si ljetos svirao, a ti sad igraj da ti glad prode! - rekose mravi i istjerase cvrcka napolje. 

Lafonten

Poslovice

Koliko radis toliko imas.

Ko ljeti hladuje, zimi gladuje.

Ko radi taj i ima.

Nema hljeba bez motike.

Stoljnak male svedanke

        Djevojcica Gördana zivi u Stokolmu. Ona o minulom ratu zna samo po pricanju roditelja: prve godine njenog zivota, daleko od njene domovine, bjesnio je rat. O grozotama rata pricali su joj kao i o dogadajima iz bajki. Njeno malo srce uzbudeno je kucalo kad su joj govorili o patnjama djece i ljudi. Tada je shvatila da u dalekom svijetu, na jugu od njene drage Svedske, postoji covjek koji je citav svoj zivot posvetio borbi za sretno djetinjstvo djece. Njemu je uputila pismo i poklon.
       "Marsale Tito, ovdje u skoli u Stokolmu izradili smo jedan stoljnak. Trebalo je da ga tata dobije. A onda mi je tata citao jednu knjigu o Vama. Saznala sam da ste Vi vrlo hrabri, da se niste bojali nikakvog neprijatelja. Ja sam rekla da bih zeljela da taj stoljnjak posaljem Vama. To mi je bilo dopusteno.
Nadam se da Vam se stoljnjak svida. Trebalo je deset dana da se izradi!"
        Taj stoljnjak prva je rukotvorina njenih detinjih ruku. Na komadicu platna jednostavnim je sarama vezla svoju ljubav prema covjeku koga najvise voli - svome ocu, i tu svoju rukotvorinu, tu svoju ljubav, poslala je nasem Titu!

Miroljub Jevtovic

POVRATAK