Dana 4 februara 2005 godine sahranjen je Jakub Plehandzic u Nässjö, u Svedskoj. Mnogo tuge u nama je bilo i ostace zauvijek osjecaj praznine u nasim srcima. Jakubova familija, prijatelji, radne kolege i poznanici su se sakupili da odaju pocast Jakubu. Ljudi s raznih strana svijeta, ljudi razlicitog porijekla i jezika su se sakupili da odaju zadnju pocast jednom velikom covjeku. Posljednje rijeci upucene Jakubu govorio je Zejnin suprug Kjell Wennerholm i Irfan Omerbasic.
Jakub je preminuo jedne srijede u januaru. Isuvise rano je preminuo. Jakub je imao puno toga da ucini ovdje sa nama, tako puno ljubavi da nam dâ. Kad pomislim da ga vise necu sresti ispuni me osjecaj praznine.
Jakuba sam prvi put sreo 2001 godine. Vec tada sam dozivio nesto sto rijetko kada dozivim u mojim kontaktima sa drugim osobama. Osjetio sam da je on bio covjek, covjek sa kojim se moglo druziti bez postavljanja zahtjeva i na jedan prirodan nacin.
U mojoj svakidasnjici, prilikom susreta sa poznatim a isto tako i nepoznatim osobama ja sam naviknut da citavo vrijema budem ocjenjivan i analiziran. Upravao ta cinjenica da ne budem ocijenjivan, da budem ja licno, je to sto sam ja dozivio tako jako kada sam upoznao Jakuba. Prvi put a onda i prilikom svakog susreta poslije toga.
Jakub je bio vrijedan obozavanja na mnoge nacine a jedan od njih je njegova velika sposobnost da pokaze interesovanje za covjeka. Jakubova velika ljubav za ljude, njegovi osjecaji. Postojalo je nesto sto je jednostavno zracilo iz njega.
Osim toga je Jakub imao jednu osobinu na koju moze covjek biti ljubomoran, a to je njegova velika ljubav za zivot. Radost i zahvalnost za postojanje, da zivi na ovoj zemlji u ovom dusevnom univerzumu. On je voljeo sunce, mjesec, more, rijeke, jezera i sume.
Jakub je bio istinski prijatelj prirode gdje je provodio puno svoga slobodnog vremena a jedan veliki dio toga vremena je odlazio na njegov najveci hobi a to je ribarenje. Sjecam se jedne veceri 2003 kada su Jakubova majka i otac bili u posjeti kod nas u Svedskoj. Sjecam se kucanja na vratima, to je bio Jakub koji je bio na pecanju sa svojim rodjakom Senadom. Jakub je imao sa sobom svoj ulov, pastrmke koje je on velikodusno podijelio. I ne da je dao pastrmku samo meni i mojoj supruzi nego je dao jednu pastrmku cak i mojoj majci. To me je dovelo do saznanja da postoje ljudi sa dobrim srcem.
Jakub ce se uvijek nalaziti u nama na neki nacin. On ce uvijek imati pozitivan uticaj na nas sviju, familiju i prijatelje. Mi cemo se uvijek sjecati njega i uvijek cemo osjecati njegovu prisutnost sve do onoga dana ili noci kada dodje onaj neizbjezni kraj, kada nasa vlastita smrt stavi tacku na nase postojanje.
Jakub je bio borac sa velikim srcem punog ljubavi. On se nikada nije predao!
Za kraj zelim reci nesto sto ja smatram vaznim. Zivi kao sto je Jakub zivio i na taj nacin cemo dobiti jedan puno bolji svijet.
Zivi u najvecem smislu!
Tuzni skupu!
Sve nas je tesko, kao udar groma pogodila strasna vijest, da je dana 26 januara ove godine prerana smrt otrgla naseg Jakuba Plehandzica u njegovoj 47-oj godini zivota.
Prvo sok a zatim bol, tuga i nevjerica uselile su se u srca Jakubovih najblizih, sina Senada, kcerke Ksenije, zeta Mirze i supruge Suzane, majke Fatime i oca Ibre, sestara Mirsade, Senke i Zejne i njihovih obitelji, Suzaninih roditelja Stjepana i Fatime te brata Damira kao i ostale mnogobrojne rodbine, prijatelja, komsija i poznanika, radnih kolega i mnogobrojnih postolovaca veslackog sporta BiH i bivse Jugoslavije.
Jer Jakub Plehandzic ili nas Jaki kako smo ga od milja zvali je bio covjek rijetko vidjene ljudskosti, topline i ljubavi koje je jako neobicno dijelio svima oko sebe.
Jakub je rodjen 27 juna 1958 u Bosanskom Brodu gdje zavrsava osnovnu i srednju skolu te stice znanje kvalifikovanog automehanicara. Uporedo sa skolovanjem, vrlo rano postaje strasan ribolovac i veliki dio slobodnog vremena provodi na rijeci Savi sa svojim daidzom Sadijom Zenacic i rodjacima Nedinom i Vedadom. Ljubav prema rijeci Savi odvodi naseg Jakija u Kajakaski klub Premium u Bosanskom Brodu gdje ce zajedno sa sestrom Mirsadom ostaviti neizbrisiv trag u veslackom sportu BiH kao i bivse Jugoslavije pa i Evrope. Godine marljivog i upornog rada krunisane su izvanrednim sportskim rezultatima. Nas Jaki je bio visestruki prvak BiH u veslackim disciplinama K-1, K-2 i K-4, pet puta prvak Jugoslavije i 6 puta jugoslovenski reprezantivac. Ucesnik je i osvajac mnogobrojnih medalj ana balkanskim i Evropskim prvenstvima u Madjarskoj, Rumuniji, Italiji, Njemackoj, Bugarskoj i td. Nakon uspjesnog nastupa na Mediteranskim igrama u Splitu postaje i kandidat za olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije. Uporedo sa sportskim uspjesima nizu se i drustvena priznanja: Sportista godine Bosanskog Broda, Sportista regije Doboja i kao kruna svega toga 2 puta je proglasen sportistom godine BiH.
Uz sve ovo Jakub zavrsava i svoje skolovanje a vec 1978- godine po odsluzenju vojnog roka dobija zaposlenje u tadasnjem Nafta Transu u Bosanskom Brodu. Radne obaveze udaljavaju Jakuba od sporta ali mu daju vise vremena za druge zivotne radosti, vezu sa Suzanom Zolaj, djevojkom iz bliznjeg komsiluka krunise brakom 1982-e godine. A njihovu radost i srecu upotpunjuje rodjene kcerke Ksenije a poslije i sina Senada. Tada pocinje novo razdoblje naseg Jakija.
Dogadjaji se redaju kao na filmskoj traci. Jakub neumorno radi i zajedno sa svojom Suzanom zavrsava porodicnu kucu. I taman kad se trebalo odmarati, odahnuti i planirati kako i sta dalje u Bosni i Hercegovini izbija rat.
Ni teska iskusenja rata nisu uspjeli poljuljati Jakubovo povjerenje u ljudsku dobrotu, plemenitost i ljudsko postenje. I u najtezim trenucima pored obaveza na linijama odbrane nalazi vremena da pomogne svojim najblizima, komsijama, prijateljima i znancima. Nakon gotovo 8 mjeseci teskog i prljavog rata trebalo je ostaviti sve sto se godinama stvaralo i sa par putnih torbi krenuti u izbjeglicku neizvjesnost. Slucaj je htjeo da se zajedno sa porodicom skrasi ovdje u Svedskoj. Jakub se relativno brzo oporavlja ratnih trauma i sa urodjenom istrajnoscu i marljivoscu pokusava se adaptirati u novu sredinu. Rezultati ni ovog puta ne izostaju. Jakub je ponovo i ovdje u Svedskoj cijenjen majstor, radni kolega i sugradjanin.
Zivotne radosti ponovo se vracaju u kucu Plehandzica i Jaki pocinje da kuje nove planove za buducnost. Nadje se vremena i za ribarenje i sa bliskim rodjakom Senadom Piskicem na predivnim jezerima Svedske, rostilj i casicu sa prijateljim, godisnji odmor sa porodicom. I onda kad covjrk osjeti da je sve nekako ”potaman” i da ide kako treba nova nesreca pogadja Jakuba i njegove najblize.
Opasna bolest ugrozava ozbiljno njegovo zdravlje. Vise od dvije godine se Jakub bori sa teskom bolescu, radjaju se krize, poboljsanja, nove nade, obecanja. I kad smo se svi nadali da ce i ovog puta nas Jaki pobijediti kao mnogo puta do sada, srce velikog sportiste, covjeka i borca je stalo. Neravnopravna i dugotrajna borba sa opakom bolescu iscrpljuje do te mjere da se vise jednostavno nije moglo.
Dragi nas Jaki!
Iza tebe ostaje ogromna praznina u srcima svih nas a posebno tvoje porodice za koju si brinuo do posljednjeg svog daha iako si mozda znao da je kraj tako blizu. Nasa je duznost i obaveza da tvoju dobrotu uzvratimo uspomenom i sjecanjem na tvoju ljudskost, plemenitost i postojanje.
Bio si i ostat ces upamcen kao brizan sin, roditelj i suprug, primjeran brat, surjak i zet, drag rodjak i komsija, onda prijatelj a iznad svega covjek u pravom smislu rijeci.
Neka ti je slava i vjecna hvala dragi nas Jaki!
